Ekonomski aspekti COVID-19 na domaću ekonomiju

Ekonomski aspekti COVID-19 na domaću ekonomiju

Od zadnjeg objavljenog posta do danas se svijet u kojem živimo jako promijenio uslijed pandemije SARS-Cov-2 virusa (COVID-19 bolest) koji je zaustavio, ionako oslabljenu globalizaciju i započeo okretanje prema lokalnoj, Polany-evskoj ekonomiji. Usprkos takvom obratu, u javnosti se pojavljuje teza da i u ovakvoj situaciji mehanizam prilagodbe treba prepustiti tržištu, to jest pustiti da pogođene tvrtke propadnu, a prežive one koje će imati dovoljno „zaliha“ za financiranje tekućih gubitaka. Međutim, samim zatvaranjem firmi i uvođenjem karantene prestali su funkcionirati tržišni mehanizmi. Čudno je očekivati da tržište riješi situaciju, kada tržišni zakoni a priori ne funkcioniraju (država zatvara poduzeća!).

Trenutno je većina napora zemalja usmjerena na kontrolu zdravstvenih posljedica pandemije pa društveno-ekonomske posljedice (još!) nisu u prvom planu. Iako je u ovom trenutku teško prognozirati razvoj događaja u sljedećim mjesecima, značajna ekonomska recesija je očekivana, a ekonomska depresija izvjesna, pogotovo u slučaju nedovoljnih politika . Wiiw u zadnjem izvještaju očekuje lockdown u trajanju od 2-3 mjeseca i oštru recesiju u prvoj polovici 2020. za stare zemlje članice EU. Potpuna normalizacija ekonomke aktivnosti ne očekuje se prije druge polovice 2021. godine. Za nove EU članice i ostale CESEE zemlje (jugoistočna Europa) su projekcije lošije i predviđaju pad od 3-10% BDPa, ovisno infrastrukturi zdravstvenog sustava, odgovoru ekonomskih politika i strukturi gospodarstva. Prema podatcima iz izvještaja, RH stoji jako loše prema globalnom zdravstvenom indeksu i visokom (71.5% BDPa) udjelu javnog duga, što uz veliku vanjsko-trgovinsku ovisnost, izrazitu ovisnost o turizmu i relativno nisku razinu digitalizacije upućuje da bi dubina recesije mogla ići prema višoj prognoziranoj stopi! Valja još istaknuti kako se u izvještaju kao glavni čimbenik ekonomskog rasta ističe (prisilna COVID-19!) digitalizacija. Uzevši u obzir sve navedeno, u ovom postu donosimo analizu ekonomskog COVID-19 šoka i njegovih (mogućih) posljedica na domaću ekonomiju te nudimo prijedlog najboljih mjera za ublažavanje krize.

COVID-19 kriza je krenula iz Kine koja je brzim i radikalnim mjerama u razdoblju od 3-4 mjeseca uspjela djelomično normalizirati gospodarstvo i društveni život. S obzirom na znatnu polugu društvenih politika Kine (društveno-političko uređenje!), za očekivati je da će razdoblje normalizacije u drugim zemljama ipak trajati dulje. Na temelju kineskog iskustva je moguće identificirati tri glavna ekonomska šoka uslijed COVID-19 pandemije:

  1. Medicinski šok (resursi usmjereni u spašavanje života).
  2. Šok na osnovi mjera obuzdavanja pandemije (gašenje ekonomske aktivnosti).
  3. Šok na osnovi promijenjenih očekivanja (potrošači i tvrtke prestaju trošiti i investirati).

Medicinski šok je privremen jer će cjepivo biti razvijeno, no pošto ublažavanje infekcijske krivulje pojačava dubinu ekonomske recesije, potrebno je dobro odvagnuti kratkoročne mjere. Restriktivnije stoga nije nužno i bolje! U tom kontekstu Hrvatskoj ne ide u prilog pozicija na samom vrhu zemalja po restriktivnosti uvedenih mjera za ublažavanje infekcijske krivulje vidi. S druge strane, ovako preblage mjere mogu dovesti do širenja pandemije i gubitak mnogih života. Procjene za SAD pokazuju da uvođenje umjerenih mjera socijalne distance (izolacija zaraženih, samoizolacija obitelji povezanih sa zaraženim) spašava 1.7 milijuna života. Spašavanje života ima i vrlo visoke ekonomske koristi (60.000$ po svakom kućanstvu u SAD-u). Do sličnog zaključka su došli Barro and Ursúa, koji su analizirali ekonomske posljedice Španjolske gripe. Španjolska gripa je uzrokovala smrt 39.000 milijuna ljudi i pad globalnog BDP-a od 6%-8%, što predstavlja 4. najveću makroekonomsku krizu od 1870. godine do danas. Međutim, autori ne očekuju da COVD-19 dosegne tako visoke brojke i da je trade-off između mjera ublažavanja širenja zaraze i ekonomske kontrakcije vrlo složena i još uvijek nerazjašnjena.

Šok na osnovi mjera obuzdavanja pandemije se odnosi na gubitak poslova, bankrote tvrtki, pucanja value chains, pogoršanja nacionalnih računa i sl. i mogao bi se pretvoriti u dugoročnu ekonomsku depresiju bez pravih mjera. To se posebice odnosi na mogućnost razvoja dužničke krize ukoliko ekonomske politike ne osiguraju dodatnu likvidnost malim i srednje velikim tvrtkama (kao primjerice u Njemačkoj). Zbog strukturne prirode ovog šoka, moguće su i lančane posljedice pa je potrebno provesti “sve potrebne mjere”, brzo, radikalno i nestandardno. Ekonomska politika također mora djelovati i na šok očekivanja, primjerice na način kao u euro krizi kada je Mario Draghi jasno naznačio da će učiniti sve što je potrebno da se spasi euro. Sada je potrebno poslati poruku da će svi koji su izgubili posao dobiti poticaje dok ne nađu novi posao.

Aktualna ekonomska kontrakcija se razlikuje od ekonomskih kriza u prošlosti, bilo da se radi o razvijenim ili nerazvijenim zemljama. Najveća razlika u odnosu na prošlu krizu (2008) je kanal kroz koji kriza djeluje. Dok je prijašnju krizu karakterizirala visoka zaduženost kućanstva, kreditna ekspanzija i nagli odljevi inozemnog kapitala, ova kriza će prvenstveno djelovati kroz kanal tvrtki. Firme će se susresti (ili se već susreću) s likvidnim ograničenjem i neće imati dovoljno novčanih sredstava za plaćanje dospjelih obveza što otvara mogućnost razvoja krize dugovanja. Tvrtke će biti sve više financijski ograničene i neće moći posuditi sredstva od banaka kako bi prebrodila snažan pad novčanih tokova. Banke neće biti spremne financirati tvrtke u problemima i sa oštrim padom novčanih tokova (poznato je pravilo da banke daju kredite onima koji ih najmanje trebaju!). Čak i kada bi banke bile dovoljno altruistične da odobre sredstva poduzećima, rast zaduženosti bi doveo u pitanje njihovu dugoročnu opstojnost.

Utjecaj ekonomskih šokova zbog COVID-19 pandemije na hrvatsku ekonomiju u ovom trenutku nije moguće precizno predvidjeti ali se u svakom slučaju očekuje znatan pad ekonomske aktivnosti u kratkom i srednjem roku. (Pred)Zadnje relevantne prognoze ekonomskog rasta za 2020. godinu u Hrvatskoj prije sveopćeg lockdown-a su predviđale rast od 2.7% uz potencijalnu korekciju na niže za tri moguća scenarija u kojima najgori predviđa rast od 1.4%. Da je publikacija objavljena tjedan dana kasnije, vjerojatno bi prognoze bile znatno drugačije! Iako HGK anketa pokazuje da su skoro sve domaće tvrtke (95%) jako pogođene krizom, Bruegel-ova vizualizacija potrošnje energije, kao proxy-a za ekonomsku aktivnost u kratkom roku (dnevno), pokazuje da u relativnoj usporedbi sa EU zemljama, Hrvatska bilježi manju kontrakciju. To naravno nije nikakav razlog za optimizam jer su očekivanja za Hrvatsku u srednjem i dugom roku nepovoljna (također lošija od drugih EU zemalja)!

Razlozi za zabrinutost oko (srednjoročnog i dugoročnog) utjecaja COVID-19 krize na domaću ekonomiju se odnose na četiri glavna aspekta: 1. Visoku zavisnost domaće ekonomije o turističkom sektoru koji čini otprilike ~15 % ukupne ekonomije (u medijima se ističe 20%, ali nismo pronašli valjani argument za tu brojku) i skoro polovicu izvoza (znatno više nego kod drugih EU zemalja). Domaći ekonomski rast baziran je na potrošnji (i EU investicijama) koja je uvelike financirana turističkim priljevima. Priljevi od turizma su bitni za financiranje deficita trgovinske bilance. 2. Dominantni udio uslužnog (tercijarnog) sektora u domaćoj ekonomiji vidi koji je najviše pogođen u ovom šoku (u slučaju RH). 3. Duboka ekonomska kontrakcija na glavnom domaćem izvoznom tržištu (Italija). 4. Sporost (apsolutna i relativna!) prilagodbe domaće ekonomije na šokove (zadnja kriza je trajala skoro 7 godina). Prilagodba na zadnji šok je provedena kroz odljev radne snage i gubitak ljudskog kapitala pa je moguće i dodatno pogoršanje proizvodnog faktora rada u dugom roku.

Iz prethodne analize je jasno da postoji jedino moguće rješenje za održavanje opstojnosti poduzeća i radnih mjesta: direktni transferi države prema radnicima i poduzećima. Vlada je već uvela drugi niz takvih mjera: 4000 kn svakom radniku koji je zaposlen u poduzeću pogođenim krizom. Za tvrtke bi pomoć svakako trebala uključivati oprost poreznih davanja. Kontraproduktivno je davati novčana sredstva firmama i onda tražiti da firme ista sredstva vrate kroz plaćanje poreza. Potrebno je dakle prvo oprostiti plaćanje određenih poreza. U javnosti su se već spominjali oblici poreznih davanja koji se mogu oprostiti: - Smanjenje plaćanja poreza na dobit za 2019. godinu ( primjerice smanjiti ovogodišnju stopu s 12%/20% na 5%). - Ukinuti obvezu plaćanja predujmova poreza na dobit - Osloboditi tvrtke plaćanja najmova za javne prostore - Osloboditi tvrtke plaćanja komunalne naknade - … Lista davanja je predugačka da bismo se njome dodatno bavili. Smatramo da je ministarstvo financija daleko najbolje upućeno u sva davanja koja se mogu oprostiti i kakve to učinke ima za proračun. Važnije je, i mnogo osjetljivije, pitanje kako financirati ove intervencijske mjere za pomoć poduzetnicima i građanima u situaciji visokog javnog duga?

  1. Jedan način je smanjenje rashoda. Prvo je potrebno smanjiti sve materijalne troškove, koji nisu apsolutno nužni za odvijanje javnih poslova. Obustaviti nabavu automobila, mobitela i svih ostalih materijalnih troškova do kraja godine. U ovu grupu spadaju i troškovi reprezentacije, kozmetičke investicije i svi ostala potrošnja za privatnu, ali ne i javnu korist (eng. perks). Drugi način smanjenja troškova je smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru. Analize su pokazale javni sektor ima preveliki broj zaposlenih i da je razina produktivnosti niska. Umjesto smanjenja plaća u javnom sektoru, bolja solucija je otpuštanje viška radnika ili još bolje ne produživanje ugovora koji istječu u sljedećim mjesecima.
  2. Druga mogućnost financiranja javnog duga je kroz povećanje poreza, što je kontraproduktivno jer pogađa ista poduzeća koja spašava.
  3. Treća mogućnost je dodatno zaduživanje, odnosno prebacivanje tereta na buduće generacije (rast poreza u budućnosti). Jedan dio financiranja bi zasigurno trebao ići iz novog zaduživanja, ali pretjerani rast dugova će sigurno dovesti do rasta premije rizika, a posljedično i rasta kamatnih stopa što u kratkom roku može ugroziti održivost proračuna.
  4. Četvrta opcija je kupnja dugova od strane centralne banke kroz programe kvantitativnih popuštanja. Ova mjera bi zasigurno olakšala situaciju u pogledu vraćanja dugova, ali ne bi dugoročno smanjile pritisak javnog duga na održivost proračuna.
  5. Peta opcija financiranja javnih rashoda je „politika helikopter novca“. Iako je ova ekonomska politika dugo poznata ekonomistima, od posljednje krize do danas je bila tabu. Rijetko se uopće spominjala kao mogućnost ekonomske politike, posebno u RH. Riječ je o direktnim, nepovratnim transferima centralne banke. Pravilo je da samo država i komercijalne banke imaju račun kod centralnih banaka. Kod helikopter novca, centralna banka odobrava kredit državi, koja potom odobrava transfere pojedinim agentima u gospodarstvu (građanima, tvrtkama). Računovodstveno, ovakva mjera bi dovela do smanjenja kapitala centralne banke (možda i do razine negativnog kapitala). Ova operacija vrlo je slična operaciji pod točkom 4, ali je u ovom slučaju dug u potpunosti otpisan. Ako će gospodarstvo padati po najgorem scenariju (ako stopa nezaposlenosti primjerice prijeđe stopu nezaposlenosti iz 2010. godine), kao izlaz u krajnjoj nuždi HNB bi trebao svakako razmisliti o ovoj operaciji kao načinu ublažavanja krize. Najveće ograničenje ove mjere su pravna ograničenja (HNB nema pravnog temelja za provođenje ovakvih operacija) i potencijalni utjecaj na buduću inflaciju (i općenito očekivanja ekonomskih agenata).
  6. Konačno, posljednji izvor financiranja bi uključivao direktnu nepovratnu pomoć međunarodnih institucija, posebno institucija Europske unije (ECB, EIB) i međunarodnog monetarnog fonda.

Zaključno, suočavamo se sa vrlo neizvjesnim zdravstvenim i ekonomskim efektima COVID-19 virusa. Najveći ekonomski šok predstavlja uglavnom opravdano zatvaranje tvrtki. Osnovni cilj u nadolazećem razdoblju ne treba prvenstveno biti rast BDP-a koliko osiguravanje što veće stope preživljavanja pogođenih, osobito produktivnih tvrtki i pomoć likvidno ograničenim kućanstavima. Mjere se trebaju financirati kombinacijom: 1) smanjenja materijalnih troškova, 2) prirodnog otpuštanja činovnika, 3) zaduživanjem 4) helikopter novcem (posljednje) 5) međunarodni izvori. Očekivani troškovi se kreću oko: 1) manje od 1% BDP-a za medicinsku opremu (respiratori, maske, bolnička oprema i dr.), 2) između 6 i 9% BDP-a za pomoć tvrtkama i kućanstvima. Nužno je djelovati što prije!



Comments powered by Talkyard.

Preplatite se

Preplatite se putem newslettera ili RSS feeda

Vidi također