Dodana nova vrijednost hrvatskih poslovnih subjekata - koliko pripada radnicima, a koliko poduzetnicima?

Bruto domaći proizvod (BDP) je jedna od tri ključne makroekonomske varijable (uz inflaciju i nezaposlenost) a definira se kao „tržišna vrijednost proizvoda i usluga proizvedenih u određenom vremenskom razdoblju“. Općepoznato je da postoje tri pristupa u mjerenju BDP-a: proizvodni pristup, dohodovni pristup i pristup izdataka (potrošnje). Prema dohodovnoj metodi, BDP je jednak zbroju svih dohodaka u nekom razdoblju: plaća, profita, kamata, renti i ostalih dohodaka. Prema pristupu izdataka, BDP je jednak zbroju finalne upotrebe proizvoda i usluga, odnosno zbroju potrošnje, investicija, državne potrošnje i neto izvoza. Proizvodni pristup (pristup dodane vrijednosti) BDP definira kao „agregatnu mjeru proizvodnje jednaku zbroju bruto dodane vrijednosti rezidenata i institucija uključenih u proizvodni proces, (plus porezi, minus poticaji na proizvode uključene u proizvodni proces)“. Jednostavno rečeno, prema proizvodnoj metodi BDP je jednak zbroju dodane nove vrijednosti koje generiraju ekonomski agenti, pretežito nefinancijski proizvodni sektor. Ovaj segment mjerenja BDP-a često nije dovoljno naglašen. Kada bi raspolagali mjerom dodane nove vrijednosti na razini svih poduzeća i ostalih institucija, mogli bismo razumjeti, ne samo agregatno kretanje BDP-a, nego i strukturu BDP-a s obzirom na doprinos pojedinih sektora. U ovom tekstu se fokusiramo na sektor nefinancijskih poslovnih subjekata i nudimo analizu agregatne dodane nove vrijednosti pouzeća, koja aproksimira mjeru BDP-a na razini zemlje.

Prije deskriptivne analize, važno je razumjeti kako se iz financijskih izvještaja pojedinih tvrtki izvodi agregatna mjera BDP-a. Izvod je lijepo objašnjen u sljedečem postu. Autor posta objašnjava kako se iz računa dobiti i gubitka, jednostavnom algebrom dolazi do mjere BDP-a. Kreće se od računa dobiti i gubitka:

\[Prihodi - DirektniTroškovi - IzdaciTvrtkama = TroškoviRada + Kamate + Dividende + Rente + Amortizacija + Profit\]

Jednadžba vjerno pokazuje dvostruku narav dodane vrijednosti. S proizvodnog aspekta (lijeva strana jednadžbe), dodana nova vrijednost je jednaka razlici prihoda (ukupnog outputa na razini zemlje) i direktnih troškova, povezanih s proizvodnjom dobara (intermedijarna dobra na agregatnoj razini). Desna strana jednadžbe definira dodanu novu vrijednost s dohodovnog aspekta, odnosno kao zbroj svih dohodaka koja (nefinancijski) poslovni subjekti isplaćuju. Dakle, dodana vrijednost na razini poslovnog subjekta je jednaka:

\[Dodanavrijednost = TroškoviRada + Kamate + Dividende + Rente + Amortizacija + Profit\]

Ova jednadžba vrijedi sa sve firme unutar neke ekonomije. Ona vrijedi i za ostale (institucionalne) jedinice koje stvaraju dodanu novu vrijednost poput središnje države, lokalne vlasti, izvanproračunskih korisnika, OPG-ova i financijskih institucija. Sumiranjem obje strane jednadžbe za sve tvrtke (i ostale jedinice) u ekonomiji dobiva se:

\[BDP = \sum TroškoviRada + \sum Kamate + \sum Dividende + \sum Rente + \sum Amortizacija + \sum Profit\]

Lijeva strana jednadžbe je BDP jer je BDP po definiciji jednak sumi dodane nove vrijednosti svih firmi. Desna strana jednadžbe se naziva i bruto domaći dohodak, i u teoriji bi trebao biti jednak BDP-u. Valja napomenuti da BDP, odnosno dodana nova vrijednost ne govori mnogo o uspješnosti neke kompanije. Ona je jednostavno mjera ukupne proizvodnje.

Pokazano je kako se iz zbroja dodane nove vrijednosti svih tvrtki računa bruto domaći proizvod jedne države. Analiza BDP-a s ovog aspekta može pružiti dodane uvide u opisu i objašnjenju ekonomskog rasta u RH. Za početak, korisno je analizirati kretanje ukupne dodane nove vrijednosti nefinancijskih poslovnih subjekata u RH. Na slici je prikazano kretanje agregatne dodane nove vrijednosti za nefinancijska poduzeća u RH za razdoblje 2001-2015.

Dodana nova vrijednost je računata po dohodovnoj metodi, kao zbroj neto dobiti, poreza na dobit, financijskih rashoda, troškova osoblja i amortizacije. Dodana nova vrijednost bi trebala približno aproksimirati kretanje bruto domaćeg proizvoda koja su stvorila nefinancijska poduzeća. Očekivano, slika pokazuje rast dodane nove vrijednosti u predkriznom razdoblju i pad nakon krize. Najniža razina dodane nove vrijednosti je zabilježena 2010. godine. Zanimljivo je da je 2011. i 2014. godine zabilježen rast dodane nove vrijednosti iako je službena statistika bilježila pad bruto domaćeg proizvoda na agregatnoj razini. Dakle, dinamika generirane DNV svih tvrtki prati dinamiku BDP-a na agregatnoj razini. Razine se znatno razlikuju. Razlog je u tome što postoje i drugi subjekti koji stvaraju DNV, poput, proračunskih korisnika, lokalne države, financijskih institucija, obrta, OPG-ova i drugo. Ukoliko čitatelji žele provjeriti stanje DNV-a za po županijama ili gradovima, možete pristupiti apliakciji CroEcon, te u kartici Poslovni subjekti izborom prostorne jedinice analizirati prostornu strukturu DNV-a.

Osim agregatne razine DNV-a poželjno je analizirati i strukturu DNV-a s obzirom na vrstu dohotka. Analizu stoga završavamo prikazom sljedećeg grafikona:

Najveći udio u strukturi DNV-a ima trošak osoblja. Troškovi osoblja rastu u predkriznom razdoblju, ali nakon financijske krize ostaju relativno stabilni, što implicira ljepljivost cijena i teškoće u provođenju interne devalvacije. Udio troškova osoblja je oko 50% dodane nove vrijednosti. Po visini udjela slijedi amortizacija, koja čini cca 20% udjela. Porez na dobit čini 3% DNV-a i relativno je stabilan kroz promatrano razdoblje. Neto dobit pokazuje značajan rast u predkriznom razdoblju, ali isto tako snažan pad nakon krize. Primjerice u razdoblju 2005-2007. godine, neto dobit je činila oko 14% dodane nove vrijednosti, dok je 2010. godine ostvaren neto gubitak na agregatnoj razini. Nakon krize profiti čine tek 4% DNV-a (8% u cijelom promatranom razdoblju). Financijski rashodi također pokazuju oscilacije tijekom promatranog razdoblja. Prije krize su financijski prihodi pokrivali financijske rashode da bi nakon krize neto financijski rashodi poprimili otprilike 10% DNV-a i postali veći od neto dobiti i poreza na dobit zajedno. Ako se gledaju agregatni financijski rashodi (bez netiranja za prihode), financijski rashodi čine čak 20% DNV-a u razdoblju nakon 2008 (najviše se odnosi na troškove kamata). Drugim riječima, može se zaključiti da je rast neto dobiti i troškova osoblja najviše doprinio rastu dodane nove vrijednosti u predkriznom razdoblju, ali i da je pad dodane nove vrijednosti nakon krize uglavnom rezultat pada profita.



Comments powered by Talkyard.

Preplatite se

Preplatite se putem newslettera ili RSS feeda

Vidi također